Gordan Malić: Terorist sa Pavelićevog praga
• Jacques Klein, šef Misije UN u Bosni i Hercegovini, održao je obećanje ponovljeno u valjda svakom intervjuu koji je dao od 16. marta 1999, dana ubistva Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH. Atentatori na drugog čovjeka bosanske policije su uhapšeni! Za manje od 10 dana, iza rešetaka su se našli Ivan Andabak, Dominik Ilijašević Como, Zoran Bašić Cole i Željko Ćosić. Duga istraga, u kojoj su pored bosanskih policajaca i uz koordinaciju NATO trupa u BiH učestvovali i agenti američke DEA Drugs Enforsmant Agency, završena je spektakularnim hapšenjima i oštrim optužbama na račun HDZ-a, plasiranim u najgore vrijeme za taj nacionalistički pokret: pred opće izbore u BiH. Priča, međutim, nije na svome kraju. Ivan Bačak, Leutarov nasljednik, izrazavajući nezadovoljstvo "jednostranom saradnjom" Republike Hrvatske i bošnjačkog naroda, već poručuje kako ima svjedoka za pobijanje Kleinovih rezultata. Pri tome ne uspijeva objasniti gdje je nestala torba ubijenog policajca u kojoj su, navodno, bili dokazi o umiješanosti najznačajnijih hrvatskih dužnosnika u šverc drogom i ukradenim automobilima. Iako se o stvarnom sadržaju ministarske aktovke još ništa pouzdano ne zna, priča o spornoj dokumentaciji svakim se danom čini sve istinitijom. Jer, Ivan Andabak je švercao drogu na veliko. Pao je, uostalom, na 660 kilograma Escobarovog izuma - kokaina. I nije mu bilo teško ubiti. Najbliži saradnik Mladena Naletilića Tute čitavog je života, uostalom, bio terorista
Piše: Gordan Malić; objavljeno u broju 173. DANA, 22. septembar/rujan 2000.
- "Doista, doista ti govorim, Kažnjenička bojna, to je Tuta. On je duh postrojbe…", prenosio mi je Ivan Andabak istinu o Kažnjeničkoj, ustreptao kao da ga Tuta, nakon dvije čašice ljutog, doista duhom posjećuje iz zatvorske sobice u Remetincu, ogrnut plahtom, s lulom u ustima…
Mjesecima sam upoznavao Andabaka, baš kao što se proučavaju druge vrste. Nekad su ga novinari naprosto opsjedali. Tuta i on bili su sultan i veliki vezir Herceg-Bosne. U Tutinu vilu na Ciganskom brdu ponad Širokog, navraćala je hrvatska politička i svaka druga elita. Kao na dvoru imperatora (koji neprijatelje baca lavovima), degustirala se ohlađena žilavka na verandi s pogledom na "naše prostore". Gosti su komplimentirali Tuti na rafinmanu u tom kamenjaru, komentirali zbivanja u Zagrebu, gdje ljudi nemaju razumijevanja "za sve ovo", za napore "ovih ljudi ovdje", za "procvat i prosperitet Hercegovine".
- "Znao je da seru", smijao se Andabak. "Rekao bi mi, pogledaj ih kako seru…" Dolazili su tada Tuti Mate Granić i Nikica Valentić, ministar i premijer, bili su Aralica i Šagolj, Viki i Severina. Andabak je uvijek stajao u drugom planu, iako su mu ramena s lakoćom zaklanjala Tutin horizont.
Kanadski vojnik i dezerter
General je pogolem čovjek, sake su mu uvijek zauzimale polovicu kavanskog stola. Granitnog vrata nalik na mostovni potporanj, s licem ranog Donalda Pleasencea, opasan svakako, ali dosta otvoren i iskren, u jedinom biografskom intervjuu govorio mi je stvari koje sam upijao.
Rodio se 1953, u Gornjim Rujanima kod Duvna, u obitelji ustaškog vojnika, kao drugo od četvoro djece. Sa 17 godina pobjegao je u Njemačku, gdje je dobio zelenu kartu i postao najmladjim političkim azilantom u povijesti Ujedinjenih naroda. U njemačkom logoru Zundorff kod Nürnberga, zatekao se među izbjeglim Turcima, Kurdima, Palestincima. Očajni mladići iz trećeg svijeta tamo su masovno regrutirani u NATO. Nakon dva mjeseca obuke, već su imali nove biografije, sigurnu plaću i rov u nekom od aktualnih ratova.
Andabak je odabrao kanadsku vojsku, jer je u to vrijeme bila bolji izbor od američke - nije istovarivala padobrance po rižinim poljima jugoistočne Azije. Godinu dana odrađivao je taktičke vježbe, tu i tamo bi prevrnuo vojnički bar u kojem su dominirali tamnoputi marinci, a onda mu je sve to dosadilo pa je pobjegao… Zbrisao je u Belgiju, gdje su ga prihvatili tamošnji HSS-ovci, stara i pomalo ishlapjela gospoda iz prve i druge emigracije, čiji je nacionalizam bio svilen, mačekovski. Potom se znojio na bauštelu i zarađivao kao konobar u Bruxellesu i Antwerpenu.
Dana 13. siječnja 1972., na pravoslavnu Novu godinu, sve njemačke novine objavile su vijest o paležu JAT-ova predstavništva u Frankfurtu. Bio je to Andabakov ulazak u svijet revolucionarnog terora. Akciju je planirao Josip Senić, a izveli su je ljuti HRB-ovci: Andabak sa 18 i Mirko Radoš sa 17 godina. Zapravo, bacili su Molotovljev koktel na predstavništvo jugoslavenske kompanije u samoj gradskoj jezgri, dva sata poslije ponoći. Plamen koji je buknuo obasjao je trgovački centar Frankfurta - Hauptwahen, i policija ih je lako registrirala. Zapucalo se, Andabak je ranjen i otpremljen u zatvor, a Radoš je deportiran u Jugoslaviju. Akciju je u svom zatvorskom dnevniku evidentirao i Franjo Tuđman. "Ustaški teroristi, Ivan Andabak i Mirko Radoš, zapalili su predstavništvo JAT-a u Frankfurtu…", zabilježio je agencijski kratko.
Kako su živjeli poglavnikovi
Nakon izlaska iz zatvora Andabak je nastavio po starom. Hrvatsko revolucionarno bratstvo, terorističku primitivno-zadrugasku tajnu organizaciju, vodili su Josip Senić do svoje smrti (Udba ga likvidirala 1972.) i Ante Butković, koji danas živi u Zadru. Pored upada "Bugojanske skupine" u Bosnu 1972, kada je grupica "revolucionara" pokušala svrgnuti Tita tamo gdje ga nisu mogle poraziti ni SS-divizije - u bosanskim gudurama, isplanirali su više stotina, a realizirali više desetaka akcija, nešto na teritoriju Jugoslavije, a ponešto i u Evropi i Južnoj Americi. Andabak je osobno pokušao ubiti jugoslavenskog konzula u Njemačkoj, ali je likvidirao tek dva djelatnika u konzulatu, izvjesne Gaziju i Bošnjaka, nakon čega su ga u HRB-u nagradili prekomandom u Španjolsku. Tamo je čuvao obitelj Pavelić.
Nakon poglavnikove smrti, obitelj je živjela skromno. Rijetko su izlazili iz stana, uglavnom kada bi nosili cvijeće na poglavnikov grob - koji je uvijek izgledao njegovano. Nikome nisu vjerovali. Nisu primali posjete, izbjegavali su razne donatore i simpatizere, sve im je to mirisalo na Udbu. Govorilo se o tome kako je Pavelić sa sobom odnio tone zlata, a ja ti tvrdim da su tjednima jeli samo rižu i otvarali konzerve. Višnja (poglavnikova kći) skupljala je očeve papire i bilješke, u stan su se slijevali razni emigrantski dokumenti, časopisi. Zidovi su bili zatrpani policama s literaturom - opisivao mi je svakodnevicu obitelji ustaškog poglavnika Ante Pavelića.
U Španjolskoj se sretao s Tutom, kojeg je ranije upoznao u Njemačkoj. Tuta ga je zaposlio nakon izlaska iz zatvora i poslije su bili nerazdvojni. Tuta je sa Zarkom Hudakom vodio Ujedinjene Hrvate Evrope, a imao je i kasina u Rainfeldenu i Zungenu. U Španjolskoj su sretali i Zulfikara Ališpagu Zuku. "Vidjali smo ga, i on je znao za nas. Imao je novaca, mislim da se bavio drogom i automobilima. Vodio je i neka kasina, radio za službe". Onda je bio kao Tuta - rekao sam. Pogledao me malo duže: "Slušaj, Tuta u životu nije zapalio joint."
Interpolovi izvještaji svejedno su Tutu navodili kao lokalnog narko-bossa, Andabaka nisu spominjali, sve dok ga nedavno u Hrvatskoj nisu optužili za krijumčarenje više od pola tone kokaina, preko riječke luke. Iako možda doista nikad nisu smotali nesto jače od hercegovačke škije…
- "Znaš li da Zuka ima kuću u Istanbulu?", htio me iznenaditi.
- "I?"
- "A znaš tko su mu komšije?"
- "Jok."
- "Bakir i Alija Izetbegović. Imaju kuću na istom zemljištu…"
Deset godina Andabak se premještao s kontinenta na kontinent. U Španjolskoj je nešto odrađivao za tamošnje tajne službe (kasnije je, navodno, iste tipove sreo u španjolskom bataljonu u Hercegovini), u Belfastu je dogovarao akcije s IRA-om, pojavljivao se kao Nered u Madridu, Patrick u Belfastu, Giovanni u Parizu i Lyonu, uvijek s lažnim pasošem, na dugim noćnim turama, truckajući se u spavaćim kolima raznih euroexpressa…
Šta je zapisao Django
U Njemačkoj su potkraj osamdesetih on i Tuta upoznali mladog i ozbiljnog ubojicu Veselka Marinova, agenta KGB-a iz Sofije, koji je nešto petljao sa Stasijem, i u fusu odrađivao poslove za novac. Kasnije, kada im se pridružio na hercegovačkom ratištu, Tuta ga je imenovao svojim tjelohraniteljem, i ponekad vodio sa sobom u Zagreb. Nakon Tutina uhićenja, Marinov je također stjeran u buksu zbog dilanja heroina, koji mu je, navodno, u džip podmetnuo ubijeni Krešimir Džeba, Čapljinac, a džip je bio vlasništvo Želimira Dodera, mostarskog Srbina kojemu su u Zagrebu bila otvorena sva vrata, jer je naveliko dilao oružjem i dobro poznavao nekoliko hercegovačkih političara u Mostaru i Zagrebu.
Marinova je u zatvoru preparirala protuobavještajna služba HIS zaprijetivši mu deportacijom u rodnu Sofiju. U Bugarskoj su ga čekali najmiliji, ali i doživotna kazna za ubojstvo vjerenice, koju je svakako htio izbjeći pa ja propjevao. Iz njegovog iskaza proizašlo je 107 stranica teksta o vezama hercegovačkog podzemlja i Zagreba. Sve to dokazano je u filigranskim detaljima poput serijskih brojeva naoružanja kojim su likvidirani mafijaši iz konkurentske "purgerske" skupine, ili sočnim iskazima o hercegovačkim generalima koji vode zagrebačke bordele, o poduzetnicima i političarima koji daljinskim upravljačima u policiji i službama pokrivaju naručena ubojstva. Materijal je spektakularan, pravi puzzovski vodič kroz hrvatsko podzemlje i ujedno ilustrirani historijat hrvatske mafije, ali, nažalost, do danas je neiskorišten jer ga u policiji drže preopasnim.
U Njemačkoj Tutu je pratio glas inteligentnog šarlatana. Polupismenu emigrantsku bratiju opčinio je anegdotama s kockarskih tura po cijelom svijetu, druženjima s finijom gospodom pokerašima, trošenjem milijuna kojima su se mogli financirati mali ratovi… Bio je u neformalnom braku s teoretičarkom lijeve revolucije Ulricom Heinrich. S tom je damom u vezi bio i drugi Širokobriježanin, Đango Šusak, agent Udbe i njemačkog BND, strastveni speleolog i vješt ubojica, kojemu ni danas nitko ne zna adresu.
Zadnji put je viđen početkom devedesetih. Navodno je u društvu prijatelja, koje nitko prije nije vidio u Širokom, istraživao podzemna "vrila" i usput nešto zapisivao. Tuta ga je mrzio i obožavao. Đango je poznavao Stanka Čolaka, velikog Udbinog šefa, a Tuta je znao samo Tomu Naletilića, svog rođaka, HRB-ovca koji je surađivao s Udbom. U kafiću "Marlboro" u Širokom, dogovorio je s Tomom da se napokon nađe s Čolakom u Italiji. No tamo je došao drugi Čolak, Drago, također udbaš, ali nižepozicioniran, ujedno i brat Stanka Čolaka. Što su se u Italiji na jezeru Como dogovorili, do danas je ostala tajna. Andabak tvrdi da je dogovor mogao biti samo u korist Hrvatske…
Bošnjaci su nas izdali
• Andabak o Tuti
"Upoznao sam ga u njegovom kafiću u Reinfeldenu. Bio je poznat po tome što je podržavao 'političke'. Izgledao je drugačije od ostalih emigranata, govorio je i oblačio se drugačije. Bio je galantniji, obrazovaniji… Otada smo zajedno 30 godina. Mislim da jedan drugom najviše vjerujemo."
• O Tuti i Tuđmanu
"Upoznali su se još 1988. na jednom Tuđmanovom predavanju u Stuttgartu. Otada, vidjali su se još barem pet-šest puta. I u ratu. Mislim da su jedan drugog poštovali. Obojica su bili rođene vođe, slijedili su svoj put i vodili hrvatski narod. U tome su bili slični."
• O Šusku
"On je nakon Tutinog hapšenja došao u Hercegovinu i rekao: 'Žao mi je, doveli su me pred gotov čin.' Bili smo dobri, ali nitko od nas iz Kažnjeničke nije više progovorio s Gojom. Nismo mu došli ni na sprovod."
• O mogućnosti da u Haagu bude svjedok Tutine obrane
"Neću biti ničiji svjedok. Neću svjedočiti ni za koga ni protiv koga. Neka me puste na miru…"
• O Bošnjacima
"Izdali su nas. O njima sam imao najbolje mišljenje, surađivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali, zaboli su nam nož u leđa. Okrenuli su se od hrvatstva, odrekli su se korijena. Mi to nismo mogli prihvatiti, a HOS jest. U tome je bila politička razlika između nas i HOS-a."
Kazna za Kažnjeničku bojnu
Kažnjeničku bojnu osnovala su 15. travnja 1991. četvorica hrvatskih radikala: Mladen Naletilić Tuta, Ivan Andabak, Ludvig Pavlović - preživjeli iz "Bugojanske skupine", i Ivan Tolić - osuđen na 22 godine kazne u bivšoj Jugoslaviji, zbog političkog terorizma. Sjedište KB bilo je u širokobriješkoj duhanskoj stanici, zgradi od dotrajale cigle, koja je izvana donekle ličila na vojarnu ili zatvor. U početku je postrojba brojala 12 ljudi, mahom osoba s jugoslavenskih tjeralica. Nakon prvih akcija, Tuti i Andabaku pridružilo se stotinjak Hercegovaca.
Sam kostur postrojbe uvijek je sačinjavalo između 100 i 150 visokomotiviranih vojnika, do smrti odanih Tuti. Postrojba je operirala po cijeloj Hrvatskoj. Formalno joj je zapovijedao Andabak, ali je ideolog i lider bio Tuta. Nakon oslobađanja Mostara od JNA, Kažnjeničkoj se pridružuje ATG Mrmak, kojom je zapovijedao bivši taksist i kriminalac Vinko Martinović Štela. Ta je jedinica brojala 60 ljudi i uglavnom je operirala po Mostaru, baveći se i pljačkom, reketom… U odsutnosti Tute, Štela je gospodario Mostarom. Odrastao je u pravničkoj obitelji, otac mu je bio porotnik u općinskom sudu, a brat ugledni odvjetnik. U mladosti Štela se bavio karateom, a odlazio je i na duhovne vježbe u franjevački samostan. Izvan kruga katoličke mladeži bio je poznat kao nasilan i prijek mladić. Potkraj rata s Bošnjacima, posvadio se s Tutom, što je najavilo krah Kažnjeničke bojne. Otada se nije odvajao od tjelohranitelja.
Nakon što je 1993. Armija BiH osvojila Bugojno, Kažnjeničkoj se pridružuje 150 pripadnika postrojbe Garavi, koje je vodio Vinko Žuljević Klica. Naposljetku, KB-u se sa 70 boraca pridružio i Juka Prazina. U punom sastavu, prije ukidanja, bojna je brojala približno tisuću ljudi. Takav je sastav bilo teško nadzirati, pa je bojna rasformirana i uglavnom inkorporirana u Drugu gardijsku brigadu HVO, koju je vodio bivši zapovjednik širokobriješke satnije Stanko Sopta Baja.
Njeni osnivači, manje-više, završavaju tragično. Tolić odlazi u Njemačku, gdje umire; Ludvig Pavlović poginuo je u ratu s JNA, Mladen Naletilić Tuta i Ivan Andabak uhićeni su u spektakularnim policijskim akcijama i prijeti im Haag. Uskoro će izaći i knjiga o Kažnjeničkoj bojni. Autorica je anonimna novinarka, bliska Tuti, suradnica jednog vojno-obavještajnog časopisa u kojem se military fanovima predstavljaju junaci lokalnih ratova, ljudi sumnjiva backgrounda.
Sarajevsko barutno jutro
Rano ujutro, 16. marta prošle godine, u sarajevskom naselju Ciglane eksplodirao je bijeli golf - vlasništvo Ministarstva unutarnjih poslova Federacije BiH. Bio je to 132. teroristički akt u većem bosanskom entitetu. U rasturenom golfu stradao je Jozo Leutar, zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH. Taj je podatak, uslovno rečeno, odjeknuo Sarajevom glasnije od eksplozije.
No, umjesto ekspresnih smjena visokopozicioniranih policajaca, što je prvi potez u svim zemljama u kojima se još može desiti ubistvo vladinog funkcionera, Leutarova je smrt postala političkim oružjem. Ante Jelavić je u ime HDZ-a i, kako to on misli, hrvatskog naroda u BiH, optužio "bošnjački vrh" za terorizam. SDA, zapravo Alija Izetbegović sam, odgovorio je kako su bombu mogli postaviti "naše budale ili hrvatski ekstremisti". I teško da je u tom trenutku iko mogao povjerovati kako će, pored takvog jedinstva nacionalnih vođa, ikada biti otkriveni podmetači paklenog stroja.
I policija se, uostalom, ponašala blago nezainteresirano. Leutarovi saputnici Željko Ćosić i Ivo Rezo Sarajevo su napustili prije nego su ispitani. Iz uništenog automobila, još dok su uniformirani čuvari zakona razapinjali trake oko mjesta nesreće, dva su hrvatska dužnosnika bosanskog MUP-a, Luka Glibo i Vinko Letica, odnijeli torbu Joze Leutara, u kojoj su, navodno, bili dokazi o umiješanosti HDZ-ovih perjanica u šverc drogom i automobilima, koje je Leutar prikupio radeći ono što njegove stranačke kolege nikako nisu htjele: bavio se svojim poslom.
Elem, dok je policija obavljala uviđaj, i dok su se saopćenjima i izrazima neiskrene sućuti gađali politički predstavnici federalnih naroda, prijestolnicom su se slobodno šetali agenti barem dvije hrvatske obavještajne službe, SIS-a i HIS-a. Čineći sve da istražitelji ostanu bez ijednog relevantnog traga.
Nekoliko dana poslije ranjavanja, preminuo je Jozo Leutar. Saopćenja su polako prestala stizati. Priče o obavještajnom ratu Hrvata i Bošnjaka su utihle. Svjedoci su nastavili živjeti svoj mirni život i tek su međunarodni predstavnici, činilo se, željeli naći ubice. Oni su, dok je Leutarov pretpostavljeni, ministar Mehmed Zilić, neodgovorno tvrdio kako je istraga pri kraju, čak raspisali i nagradu od milion maraka za onoga ko im da validan trag. Javio im se tek izvjesni Arman Jašarević i Jozo Leutar je postao samo sinonim za još jedan neriješeni slučaj terorizma. Do jednom.
Hapšenjem generala HVO-a Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića Come, Zorana Bašića Cole i Željka Ćosića, Alija Izetbegović je odahnuo, dobivši dokaz nevinosti svojih budala, dok je Jacques Klein pokazao da drži riječ. Istina, još uvijek nema dovoljno dokaza kako su pohapšeni svi krivci i kako zapravo oni nisu bili tek dio složenijeg sistema kojim su upravljali mnogo značajniji likovi od skupine prijatelja ostarjelog ustaškog emigranta, kojem se, iako je teško bolestan i operisan od organizatorskih sposobnosti, već pripisuje bitna uloga u cijeloj priči - atentatu izvedenom nakon što je, navodno, Željko Ćosić iskoristio priliku i Leutarov golf odvezao do Kiseljaka, gdje je Ilijašević pod automobil montirao bombu. Ćosić je imao dovoljno vremena da se vrati u Sarajevo, na uobičajeno mjesto ostavi automobil i ode kući. Ujutro je došao po Leutara i odvezao ga u smrt, prije nego mu je stigao objasniti zašto tog jutra, kao svih prethodnih, s njima u autu nema i Dominika Ilijaševića Come. (E.I.)
Objavljeno u broju 173 DANA, 22. septembar/rujan 2000.
